Small school of vaccination

+ + +

BOLESTI OD KOJIH SE ŠTITIMO VAKCINACIJOM

26.04.2017

Pertusis, u narodu poznat kao veliki kašalj. U pitanju je teška infektivna bolest izazvana bakterijom Bordetella pertussis. Karakterišu je napadi grčevitog kašlja u toku koga dijete ostaje bez daha i bez kiseonika. Sami napadi kašlja mogu biti smrtonosni, a nedostatak kiseonika u kombinaciji sa dejstvom toksina koji bakterija luči i sićušnim krvarenjim koja u mozgu nastaju u ovim napadima, izaziva encefalopatiju (oštećenje mozga) koja takođe može dovesti do smrti, ili izazvati trajne posljedice. Osim toga, napadi kašlja su tako teški da mogu uzrokovati krvarenje u očima, frakture rebara i hernije (kile). Bolest je naročito opasna za djecu u prvoj godini života i to i jeste razlog što se sa vakcinacijom započinje rano (sa navršena 2 mjeseca). Kako izgledaju napadi kašlja sa prestankom disanja kod bebe od nekoliko mjeseci pogledajte ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=S3oZrMGDMMw. Kao što vidite, u toku napada kašlja dolazi do grča respiratornih mišića i dijete praktično ostaje u produženom izdisaju zbog čega ne može da udahne. Ono zvono koje se čuje u pozadini je alarm monitora koji upozorava da je koncentracija kiseonika u krvi pacijenta pala ispod donje granice normalnih vrijednosti, a cjevčica koja izlazi iz nosa je tzv. nazogastrična sonda kojom se hrana ubrizgava direktno u želudac djeteta, budući da zbog napada kašlja i iscrpljenosti ne može da sisa. U starijem dječjem dobu i kod odraslih, pertusus je blaži, sa napadima kašlja koji nisu više tako teški, ali su jako učestali, iscrpljujući i često praćeni povraćanjem i jako dugo traju (obično 2-3 mjeseca, zbog čega je poznat i kao stodnevni kašalj). Bolest se prenosi vazduhom kao i druge respiratorne infekcije, i vrlo je zarazna, pa je djecu nemoguće zaštititi bez vakcinacije. Evo podataka američkog CDC-a o incidenciji pertusisa u SAD-u od 1922. do 2014. godine: https://www.cdc.gov/pertussis/surv-reporting/cases-by-year.html . Evidentno je da je bolest daleko od toga da bude iskorijenjena, kao i da se sa padom stope imunizacije od kraja devedesetih, broj oboljelih značajno povećao.


Tuberkuloza. Kao što je poznato, tuberkuloza je bila velika pošast u prethodnim vjekovima i ne treba je detaljno objašnjavati. Bolest je izazvana bakterijom Mycobacterium tuberculosis i može da zahvati različite organe, ali se najčešće ispoljava kao hronična plućna tuberkuloza, teška, iscrpljujuća, dugotrajna bolest, ranije sa čestim smrtnim ishodom, a danas uz modernu terapiju znatno rijeđe. Od nje su često umirala djeca i mladi ljudi (sjetimo sa samo Branka Radičevića, ili porodice Jovana Jovanovića Zmaja). Protiv tuberkuloze dobija se BCG vakcina, odmah po rođenju. Ona ne štiti od svih oblika tuberkuloze već samo od najtežih, obično smrtonosnih oblika (tuberkulozni meningitis i milijarna tuberkuloza) od kojih prije svega oboljevaju djeca u prvih par godina života. Zbog toga se vakcinacija i sprovodi odmah po rođenju. Osim vakcinacije, smanjenju učestalosti oboljevanja od tuberkuloze, značajno je doprinijelo poboljšanje socijalno ekonomskih uslova življenja i najrazvijenije zemlje Zapadne Evrope i Amerike više ne sprovode BCG vakcinaciju. Koliko smo mi daleko od njih, znate i sami. Vrlo je ilustrativna ova fotografija iz Indije gdje je tuberkuloza još uvijek značajan javno zdravstveni problem: http://26t4l93f9dhe439yxm286lpv.wpengine.netdna-cdn.com/wp-content/uploads/2014/10/AP320144862879.jpg .


Difterija. Ovo je veoma teška infektivna bolest uzrokovana bakterijom Corynebacterium diphteriae, koja nakon infekcije organizma počinje da luči toksin (otrov). Infekcija zahvata ždrijelo i krajnike. Zbog dejstva toksina dolazi do ogromnog otoka tkiva krajnika, ždrijela i vrata, a zbog nekroze (odumiranja, raspadanja) tkiva, na krajnicima se stvaraju debele sivobijele naslage izumrlog tkiva. Smrt nastaje zbog gušenja kada ove naslage i otok tkiva zatvore disajne puteve, ali može nastati i zbog srčane slabosti zbog toga što toksin difterije direktno oštećuje srčani mišić. I pored sve najmodernije terapije, difterija i danas ima letalitet (smrtnost) od oko 5-10% (u prosjeku za sve uzraste, dok se kod djece mlađe od 5 godina smrtnost kreće i do 20%). Bolest se prenosi vazduhom i kontaktom, kao i druge respiratorne infekcije i posebno se lako širi u kolektivima (škole i vrtići). Posljednja velika epidemija difterije u razvijenom svijetu desila se počekom '90 godina u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, kada je nakon raspada ove velike države, zbog pada stope imunizacije, pogoršanja socioekonomskog stanja i povećane migracije stanovništva, zabilježeno 157 000 slučajeva sa preko 5000 umrlih. U Španiji je 2015. godine registrovan prvi slučaj difterije nakon 28 godina i nažalost, smrtno se završio. U pitanju je bio šestogodišnji dječak koji nije bio vakcinisan. Ista tragedija se ponovila i u Belgiji, u martu 2016. godine, kada je od difterije umrla trogodišnja djevojčica, takođe nevakcinisana. U zemljama Evropske Unije od 2009. do 2014. godine, registrovano je 140 slučajeva difterije, većina nakon 2011. Kako izgledaju naslage u grlu možete vidjeti na ovoj slici: http://journeysintruthandgrace.blogspot.com/2011/08/pseudomembrane.html . A otok vrata možete vidjeti ovdje: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/a8/Diphtheria_bull_neck.5325_lores.jpg .


Tetanus. Svi su čuli za zli grč, kako se u narodu zove, ali ga srećom odavno niko nije vidio. Bacil tetanusa živi u digestivnom traktu domaćih životinja i u prirodi je prilično raširen. Ali, pogrešno je misliti da se možete zaraziti samo na selu i da se tetanus može dobiti samo od rana zaprljanih zemljom. Takođe, zabluda je i da se bacil tetanusa može naći samo u zemlji, na dubinama većim od 30 cm, zato što ne podnosi kiseonik. To je tačno samo za aktivnu (tzv. vegetativnu) formu bakterije. Spore (neaktivni oblik bakterije) tetanusa se mogu naći svuda, ne smeta im prisustvo kiseonika i u tom neaktivnom obliku mogu ostati žive godinama. Zbog toga, spora tetanusa ima svuda, i u selima i u gradovima. Nakon što spore inficiraju ranu, pretvaraju se u aktivni (vegetativni) oblik i počinju da luče neurotoksin koji izaziva grč muskulature tijela. Počinje sa spazmom (grčem) mišića vilice i lica, a kada grč zahvati cijelokupnu muskulaturu, pacijent leži na krevetu izvijen unazad u luk, oslanjajući se na podlogu samo potiljkom i petama (takozvani položaj opistotonusa). Izgled pacijenata koji su u mukama umirali od tetanusa, bio je vrlo potresan, i naveo je škotskog doktora, dr Čarlsa Bela (Charles Bell) koji je kao vojni ljekar učestvovao u ratovima protiv Napoleona Bonaparte, da naslika sledeću sliku, koja prikazuje vojnika u terminalnoj fazi tetanusa: https://i.ytimg.com/vi/zfeo61e2dz4/maxresdefault.jpg . Kad se grč proširi na mišiće za disanje, bolesnik umire od gušenja, ali čest uzrok smrti su i poremećaji funkcije autonomnog nervnog sistema sa ekstremnim skokovima krvnog pritiska, aritmijom i srčanim zastojem. Grčevi su jako bolni i umire se u najstrašnijim mukama i pri punoj svijesti. Ovaj, najteži oblik tetanusa, nekad je imao smrtnost od 100%, a danas, uz najmoderniju terapiju, ona se spustila na oko 60%. Kod blažih do umjerenih formi bolesti smrtnost je danas 6-10%. Kako izgleda dijete oboljelo od tetanusa, sa bolnim mišićnim grčevima, možete vidjeti ovdje: http://www.vaccineinformation.org/photos/tetaiac001b.jpg. Sledeća fotografija pokazuje novorođenče sa tetanusom (novorođenački tetanus nastaje zbog presjecanja pupčane vrpce zagađenim instrumentom i ima smrtnost od preko 90%): http://www.vaccineinformation.org/photos/tetaiac002b.jpg.


Poliomijelitis - dječja paraliza. U pitanju je fekalno-oralna infekcija što znači da se virus prije svega prenosi direktnim i indirektnim kontaktom sa bolesnikom, preko zagađene hrane i vode ali se može prenijeti i vazduhom. Većina bolesnika ima asimptomatsku infekciju (što znači da bolest prolazi bez ikakvih simptoma), ili tzv. neparalitički poliomijelitis sa povišenom temperaturom, bolovima u mišićima i prolivom. Kod manjeg procenta inficiranih, virus izaziva zapaljenje motornih oblasti kičmene moždine sa odumiranjem motornih neurona i posljedičnom paralizom mišića. Najteži oblik je tzv. bulbarni polio koji zahvata produženu moždinu i centre za disanje, pa zbog paralize respiratorne muskulature može biti smrtonosan. Smrtnost paralitičkog oblika bolesti je oko 5-10% u prosjeku, ali je kod djece nešto veća. Kod onih koji prežive uvijek ostaju atrofije mišića manjeg ili većeg stepena (u prosjeku je oporavak mišića nešto veći od 60%). U težim slučajevima ove atrofije su praćene deformitetima, skraćenjem ekstremiteta i trajnim invaliditetom manjeg ili većeg stepena. Širenje bolesti je, izuzev aktivnom imunizacijom gotovo nemoguće spriječiti, što zbog izrazite zaraznosti, što zbog postojanja velikog broja asimptomatskih bolesnika, koji iako nemaju simptome, jednako šire virus kao i simptomatski bolesnici. Na ovim fotografijama se može vidjeti kako su izgledale respiratorne jedinice sa tzv. „gvozdenim plućima“ '40. i '50. godina 20. vijeka, za pacijente sa bulbarnim polomijelitisom koji nisu mogli sami da dišu: https://www.elsevier.com/__data/assets/image/0016/34027/Iron-Lung-Ward-1955.jpg i http://www.immunize.org/images/polio/thumbs/polio-1-lg.jpg . A na ovim slikama možete vidjeti kakve posljedice dječja paraliza može da ima po preživjele: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/8/8a/Polio_sequelle.jpg i http://media.premiumtimesng.com/wp-content/files/2013/01/polio-victims.jpg .


Hepatitis B: ovaj virus je glavni uzročnik hroničnog hepatitisa, nealkoholne ciroze jetre i raka jetre. Prenosi se krvlju i krvnim proizvodima, zagađenim iglama i špricevima i seksualnim kontaktom. U razvijenim zemljama, uz adekvatnu sterilizaciju hirurških i stomatoloških instrumenata, seksualno prenošenje infekcije dobija na sve većem značaju. Rizik od hronične infekcije je mnogo manji u odrasloj dobi (95% zaraženih uspješno eliminiše virus) ali je kod djece mnogo veći (30% dobija hroničnu infekciju koja vodi u cirozu ili karcinom jetre) pa se vakcinacija sprovodi u prvim danima ili mjesecima života.

 
Hemofilus influence tip b (Hib): u nemedicinskim krugovima sasvim nepoznata bakterija, ali veoma opasna. Jedan je od najvažnijih uzročnika upale uha, pluća i sinusa, a kod male djece i smrtonosnog epiglotitisa (upalni otok epiglotisa, „klapne“ koja zatvara grkljan, što često dovodi do ugušenja) i bakterijskog meningitisa. Bakterija se prenosi vazduhom i direktnim kontaktom sa kliconošom ili bolesnikom i srećom nije mnogo zarazna. Međutim, infekcije koje izaziva nikad nisu bezazlene. Prije uvođenja vakcinacije ova bakterija je bila uzročnik 80% svih bakterijskih meningitisa kod djece mlađe od 5 godina, sa smrtnošću od oko 5%, a sa trajnim posljedicama po preživjele (gubitak sluha, mentalna retardacija, epilepsija). Dijete oboljelo od Hib meningitisa možete vidjeti na ovoj slici: http://parasite.org.au/…/Haemophilus%20influenzae%20(pathol….


Morbili, u narodu poznati kao male boginje ili ospice. Nimalo bezazlena bolest, uprkos imenu. Počinje respiratornim simptomima: obilna sekrecija iz nosa, kašalj, obilno suzenje i pečenje u očima, grč očnih kapaka (takozvana plačna maska), i povišenom temperaturom (često preko 40°C), a zatim se javlja i intenzivan osip po koži. Relativno često daje komplikacije koje se danas uspješno liječe (proliv, upala pluća i upala uha). U preantibiotskoj eri, zbog veoma česte pojave upale pluća (oko 30% oboljelih), male boginje su bile jedna od najsmrtonosnijih dječjih bolesti sa smrtnošću od oko 20%. Neke od komplikacija i dan danas mogu biti smrtonosne kao što su akutni encefalitis (upala mozga) i hronični SSPE (subakutni sklerozirajući panencefalitis) koji je rijedak ali uvijek smrtonosan. Akutni encefalitis se javlja kod 1 od 1000 oboljele djece. To na prvi pogled ne zvuči mnogo, ali kad se zna da su morbili izuzetno zarazna bolest (mnogo zaraznija od gripa) koja se širi epidemijski, jasno je da bismo samo u Crnoj Gori, bez vakcinacije godišnje imali nekoliko hiljada oboljelih, a to znači i nekoliko slučajeva encefalitisa sa smrtnim ishodom ili trajnim neurološkim oštećenjima. U nerazvijenim zemljama koje ne sprovode vakcinaciju, bolest i danas izaziva epidemije (nekoliko miliona oboljelih godišnje širom svijeta, uglavnom u Africi i Aziji, sa oko 100 hiljada smrtnih slučajeva). Inače, u komplikacije morbila spada i slijepilo (oko 15 000 djece u svijetu godišnje izgubi vid zbog malih boginja). Kako izgleda pacijent obolio od malih boginja možete vidjeti ovdje: http://1.bp.blogspot.com/-ZahF0cNKHjY/ToAMkG90muI/AAAAAAAAAJ0/6Ry90iumnbs/s1600/measles_3.jpg .


Parotitis - narodno ime: zauške. U pitanju je akutna virusna infekcija pljuvačnih žlijezda. Zvuči bezazleno, ali nije. Virus zahvata i pankreas, testise, jajnike, mozak i moždane ovojnice. Nakon upale testisa, kod muškaraca je moguć trajni sterilitet. Encefalitis je rijedak ali može biti smrtonosan. Znatno češći je meningitis (oko 15% oboljelih) koji srećom obično prođe bez posljedica. Nije rijetko ni trajno oštećenje slušnog živca koje, kad je obostrano, dovodi do potpune gluvoće. Tipični otok pljuvačne žlijezde možete vidjeti na ovoj fotografiji: http://www.vaccineinformation.org/photos/mumpcdc004b.jpg .


Rubela (rubeola): u narodu crvenka. Bezazlena, blaga bolest sa blago povišenom temperaturom i varijabilnim osipom po koži. U tome jeste i glavni problem kod ove infekcije, simptomi su blagi, a bolest često prođe bez ikakvih simptoma. Međutim, i ovi pacijenti sa minornim simptomima, ili bez njih, takođe su zarazni za okolinu, a virus je prava pošast za trudnice, odnosno za njihov plod. Izaziva urođene anomalije mozga sa mentalnom retardacijom i epilepsijom, oštećenje očiju, često sa slijepilom, urođene srčane mane, oštećenje jetre itd. Svijet je definitivno bolje mjesto bez kongenitalne (urođene) rubeole i mnoge porodice su pošteđene beskonačnih patnji. Na sledećoj fotografiji možete vidjeti dijete sa kataraktom (zamućenjem očnog dočiva) uzrokovanom kongenitalnom rubeolom: https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/564x/02/31/38/0231387b2ad30053fe916adb53a53b23.jpg .


U sledećoj epizodi upoznaćemo se sa principima aktivne imunizacije, tj. načinom na koji nas vakcina štiti od ovih bolesti kao pojedince, ali i kao društvo u cjelini, odnosno sa javnozdravstvenim značajem vakcinacije.


Share on: